Vest o smrti (Berlinsko detinjstvo) - Valter Benjamin

Često je opisivano ono deja vu. Da li je, zapravo, ta oznaka srećna? Ne bi li trebalo govoriti o događajima koji nas presreću poput odjeka čiji je poziv, koji ga je izazvao, proistekao nekada, izgleda, iz tame proteklog života. Uostalom, tome odgovara činjenica da nas šok, s kojim se neki trenutak kao već življen prima u našu svestu, u većini slučajeva pogađa u obliku nekog zvuka. To je neka reč, šum ili zaglušujući prasak, koji nas sa silovitošću nepripremljeno pozivaju u hladnu grobnicu nekadašnjeg, preko čijeg nam se luka sadašnjost, izgleda, vraća kao neki prosti odjek. Neobično je da niko još nije sledio obrnutu putanju ovog udaljavanja - šok kojim nas neka reč spotiče kao zaboravljeni muf u našoj sobi. Kao što ovaj može da ukaže na neku strankinju koja je bila u sobi, postoje tako reči ili ćutnje koje nam ukazuju na tu nevidljivu strankinju: budućnost koja ih je zaboravila kod nas. Mogao sam imati pet godina. Jedne večeri - bio sam već u postelji - pojavio se moj otac. Verovatno da bi mi rekao laku noć. Bilo je napola protiv njegove volje, mislim, da me izvesti o smrti nekog rođaka. U pitanju je bio stariji čovek koji me se ništa nije ticao. No, otac mi o celoj stvari ispriča sa svim potankostima. Opisivao je, na moje pitanje, šta je srčani udar, i bio je opsežan. Od priče nisam mnogo zadržao. Ipak, te sam večeri dobro zapamtio svoju sobu i krevet kao što se tačno zapaža neko mesto za koje se predoseća da ćemo jednoga dana tamo morati da se vratimo i potražimo nešto zaboravljeno. Tek posle mnogih godina saznao sam šta. U toj sobi moj mi je otac prećutao deo vesti. Rođak je, naime, umro od sifilisa.

Esej iz sklopa Berlinskog detinjstva

Na bojištu (Tutori) - Bora Ćosić

Pod dičnim barjakom naše mnogonarodne carevine biju boj graničari sa opakim turskim konjanicima od kojih svaki ima sablju te sječe li sječe. Hrabri krajišnik Rudolf Cankl iz malenog Grunta sječe turske konjanike, te sam bude ranjen u ruku, a veli mu austrijski kapetan: "Kako to da vi kao Hrvat pokazivate toliku kuraž u boju sa Turcima kad ovo nije uopće vaša zastava i vaša država, nego naša?" Junački ulan Rudolf Cankl veli: "Ja drukče ne mogu!" Vojeni lječnik Čeh Hlubičko veli: "Ja ne znadem, ali takova dobrohotnost kod vas naspram neprijatelja, to ne imade nigdje, malne ste dragi kopljaniče previli onoga Turčina kao da nam nije dušmanin!" Ulan kaziva: "Mi smo svi takovi, mi smo mali narod ali ludo kuražan i jošte luđe dobar, zbog toga ćemo ispaštati nebrojeno mnogo puta i sve će nam se o glavu razbiti pak ipak smo taki!" Veli liječnik Hlubičko: "I ne samo vi, nego i vaša braća Srbi su isto takovi, premda za oto nemadu nikakova stvarna povoda!" Veli teško ranjeni konjanik Cankl, sin gospodina Cankla, mjernika iz Slavonije: "Mi Slaveni uvjek smo patili zarad drugih, ter ćemo tako i nakon svega, ali i tu imademo neku svoju zadovoljštinu jer nas diljem svijeta nazivlju ludim, divljim, hrabrim i posve neuobrojivim narodom koji premda malen, stvara svu silu čudesa kao da je velik!" Liječnik Hlubičko vidi da je ulanova rana posve smrtonosna ali kazuje: "I Rusi su također Slaveni pa se ne ponašaju isto kao i vi!" Umirući ulan Rudolf Cankl veli: "To vam je nešta drugo, dragi, plemeniti i za me posve više neupotrebljivi lječniče!" Zarobiti Turčin savezat od glave do pete teškim lancem i ranit u lijevu ruku veli: "Ja, iako Turčin a porijeklom oteto djete iz vaših krajeva, moram reći da se divim toj silnoj kuraži koju pokazivate u boju sa nama kao najboljom vojskom na svijetu!" Umirući Cankl nadalje veli: "Šta je nama sva straota strane vojske, bljesak sablje i barutski dim, pjegavac koji nas ubija iz potaje, kiša, mraz i snijeg, pa čak i najljuće rane poput moje koja je smrtna, jedino šta nas boli to je izdaja i kada nam se ne priznava da smo bili ondje gdje smo bili!" Doktor Hlubičko gledi kako mlađana krv ulana Rudolfa Cankla kvasi mu rodno, a istodobno tuđinsko tle, pa veli: "Ipak će nakon sto godina netko se lupiti u čelo i napisati u knjigi istorije sve potanko kako je bilo a ne ono što se danas pripovjeda!" Rudolf Cankl veli: "To je ono što me tješi!", te umrije na rukama, kako svojih prijatelja, tako i svojih neprijatelja.

Jedan od fragmenata Katarine (1871.) iz romana-leksikona Tutori